Svitanje bez jučer i sutra...
Zaustavih se na rubu ponora, balansirah na niti sudbine, među obalama ponositosti i oholosti.
Osjetih moć zbrojenih godina, snagu aleje kamenih spomenika, začuh glas praotaca
i tvoj smijeh nad bezdanom strahova.
Među našim pogledima je titralo zlato, orgon postojanja, poveznica izronjena
iz škrinje koju pronađosmo na vratima vremena. Zastali smo, izbrisali
naslage gorkih uspomena i na stjenkama sjećanja iscrtali znakove
dolazećeg proljeća, ikone tek nastajuće priče.
Iza zrcala svijesti još uvijek vidim nebo prepuno srebrenog sjaja
koji se prelijevao u tvoje oči… terasu u srcu Toskane i stazu
na kojoj smo lovili velove lazurne topline, njima se omatali
u zagrljaj i ljubav…
Na obzoru svijesti zasja svitanje bez kajanja i oprosta,
bez jučer i sutra, neumiruća prva i posljednja tajna vremena.
Dijana Jelčić… iz zbirke eseja „Umijeće vremena“
|
