Žig prohujalog vremena...
Žig prohujalog vremena, čuđenje i znatiželja… nespokoj u kojem pronalazim mir… volim se igrati riječima… iako su neka osjećanja neopisiva i neizgovoriva volim se čuditi toj bezimenoj bujici nutrine… često pokušavam prevrednovati ustaljene vrijednosti… važem težinu misli… mjerim kakvoću sanja… određujem količinu osjećaja… kakvoća je vrijednija iako je njena vrijednost često nemjerljiva, a količina se pretače u znakove putanje među polovima nutarnjeg neba… među sazviježđima se vrtlože sjećanja… uspoređujem njihova značenja… neka odbacujem… neproduktivna su… kovitlaju minus i minus i rastaču se u sjene koje nestaju dotaknute svjetlosnim zrakama… volim ovojnice koje svjedoče snagu magneta… iskre energiju… sjedinju minus i plus u protočnost valova i čestica nutrine… čudim se toj ljepoti koja šalje misli u nedohvatne daljine i vraća mi predivne slike nepoznatih krajolika… nedotaknutih istina… kada zaronim u podmorje dodirujem santu leda… otapam zatomljena osjećanja… dozvoljavam im da me vrate u dane tugovanja i duševne boli…
Pticama je u mojoj glavi tijesno, kaže danijel dragojević
Jedna zvijezda padom dotakne tišinu
Tvoje usne dio mene, ruke u klupku
zapletoše stvarnost u mrežu snova.
Kao ljetna kiša kapaju milovanja
nebom je klizi ponoć i miris
navlažene svile.
On osmjehom obrisa suze
s moga obraza i reče mi
ja sam tu, budi i ti tu,
da ne budem sam.
Na barikadama misli žig prohujalog vremena, nestvarno stvaran ritam srca, na bojišnici uma sjene svijesti,
u glavi revolucija, najveća revolucija dvadeset i prvog stoljeća će se događati u ljudskoj glavi... rekli su znalci.
Dijana Jelčić
|
