Darovao si mi...
Prostor je bio prepun utvara, zidovi išarani sjenama prošlosti,
trajanje u tmini uspomene, plov bespućem insomije.
Noktima tugovanja klesah pjesme u zidove
hrama ljubavi… uzaludnost, ne osjećah
sjaj nutarnjeg sunca. U vazi su
umirale ruže, znamenje
nečemu čega nije bilo.
Uzburkalo se vrijeme, sunčana oluja
najavljuje zlaćanu kišu, slijevanje
epoha u mladi dan. Budim se,
čujem riječi izgovorene na
početku priče, sunčana
zraka uranja u prostor,
zaobljuje ga u sklad,
u moć trajanja.
Oči vide ono što im svjetlost razotkriva,
a ona očima ostaje nevidljiva,
skriva tajnu svog izvora.
Opčinjena pogledom
osjetih otvaranje
vrata svjetlosti.
Nad bezdanom lux in tenebris,
boja tišine, govor svjetlosti,
svjedočanstvo prve
i posljednje
istine.
Dijana Jelčić...
|
