Začarani krug...
Zaustavljam se na zvukozidu, osluškujem… čujem božansku tišinu…
Oživljavanjem mitskih metafora, njihovim utjelovljenjem
u traganje za zlatnim runom, za svetim Gralom,
za izvorištem ljubavi pokušavam
ozvučiti nutarnju tišinu…
Došao je, izronjen iz vrulje krševitog pejsaža,
iz iskonske snage sunčanog podneblja,
zaustavio se na obali moga mraka i
naučio me slušati zov tišine.
Kao eremit vječnost iz orahove ljuske je
vadio trenutke i stvarao vrijeme.
Preo tajanstvenu nit, kukičao
pjesmu oko moga sluha,
omatao je do srca.
Probudio je u meni želju za promjenama,
apelirao na demokraciju misli, na uranjanje u
onaj dio koji osjećanjima daruje slobodu izraza,
u dimenziju svijesti koja životu s njim daruje smisao.
Svitanje me obgrlilo njegovim dahom, trojstvo jutrenja,
sakrament na dverima života. Bez kraja i početka,
iz utrobe svemira je izronio začetak skladne
zadanosti, začarani krug pripadanja.
|
