Bezglasje molitve...
Nad gradom oblaci, naleti vjetra i kiše. Privid ljepote izranja iz vjerovanja. Čuda se događaju, pitanja su nepotrebna. Odgovora nema. Promatram nebo, prelamanje jutra u podne. Iluzija uskrsla iz priče. Celestinsko ukazanje izronjeno iz podsvjesti, oslikano na obzoru vida.
Između rađanja i umiranja je slabašna nit kojom se sidrimo u zbilji,
kap rose na zrncu pješčanog sata u kojoj se ogleda grijeh,
oprost, pokora, korizma, katarza i uskrsnuće.
Lijepo je razbijati kukuljicu, oslobađati
leptire spoznaje i gledati kako tkaju
svilenkastu mrežu snovitosti.
Prepuštamo se tonovima praskozorja i mirisu skuhane kave.
Budni snivamo bezgraničje, sunčani grad, otok slobode,
san se slijeva u život, u budnost koja nas hrabri
prisutnošću u ovom djeliću vremena.
U čudoriječju vjetra i kriku ptica čujem bezglasje molitve
izgovorene na vratima vremena. U našim dijalozima
ćutim moć poezije. Oslobađa me od stege zbilje.
Prošlost i budućnost, dvije nedodirljivosti
se susreću ovdje u ovome sada.
Na granici između jučer i sutra
naši razgovori, bezglasje
molitve i san.
Dijana Jelčić
|
