Iza nas valovi...
Jauk utrobe nutarnjeg svemira, urlik kaosa, porođajne muke prostora
i vrisak trenutka. Naslućivala sam priču postanka, sanjala je...
iza sedam brda, sedam dolina, osmoga dana,
u sazviježđu Lava rodio se pjesnik.
Tamo gore je sunce, tamo gore je beskraj i san.
Začuh titraje, osluhnuh, da to moje poludjelo srce kliče!
Zvijezde nad tvojim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena, u tvom podnožju
rijeka se jutrom oblaći, a ljubav bdije među zvjezdama
do noći, kada iz tvoje utrobe rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom poteće naga želja pripadanja.
Desetljeća utkana u pitanja... odakle dolazi voda? Odakle dolazi ljepota?
Jesam li bol tvoga torza, prvi grijeh, uzročnica nemira ili san u tvojim očima?
Jesi li iluzija, poslanje bogova ili zbilja boje sna? U poeziji kapi titraju odgovori!
U koloni žigosanih prolaznošću
mi nerazumni robovi odkucaja srca,
mi u nemjerljivosti pod Suncem dlanova,
mi u nepostojanju istrošenih čestica vremena,
mi nestvarno stvarni godinama utjelovljujemo san.
Dijana Jelčić
|
