O prvoj ljubavi...
Davno su okopnili snjegovi s kojima su nestali tragovi naših koraka. Na vjetrometrini tuge su davno, shrvani vihorom vremena, umirali pupoljci ruža.
Srca su pokušavala održati zajednički ritam, ali u neskladu nije bilo prostora za ostvarenje sklada naših čežnji.
Nalet oluje u dušama je razbio kalež vjerovanja, tajna se izgubila između snijega i zvijezda, svetište je postalo gubilište, a nebo je ledenim suzama žalilo nad mrtvorođenom ljubavi. U nazirućem proljeću su se među procvalim ljubičicama još uvijek iskrile zaleđene suze i ja zaboravih zaustaviti snove.
U predvorju dana apsurdnost stvarnosti. Razlomljeno zrcalo kao Dalijeva slika tvog postojanja u meni. Bjesomučno sam okretala pješčani sat nadajući se reprizi sna. Uzaludno sam pokušavala zaustaviti nestajanje zrnaca u škrinji prohujalog vremena.
Nisam uspjela, pjesak se slijevao licem naših trenutaka, nestajao u vrtlogu oluje ruža i postajao pjesme kojima upitah sudinu odakle dolazi ljepota. Iz ljubavi, šapnu mi suđenica na vratima novog trenutka. Povjerovah joj i skupih disonance srca u konsonance poetike o tebi i meni. Izrastala je knjiga pjesama u koju pohranih vrijeme nastajanja i otapanja lednice.
Dijana Jelčić
|
