Čvorovi u makrameu vremena...
O životu mogu pisati vraćajući se u prošlost. Misao mi omogućava putovanje kroz vrijeme,
povratak do granice pamćenja, do onih nevezanih događanja u kojima sam bila
tek igračka vjetra, razigrano djete u kolopletu bajki, mjesečeva družica.
Stvarno odživljeni trenuci se isprepliću sa simfonijom snova,
vrtloži se imaginarna vretenica, miješa s vizijom postojećih
i nepostojećih prostora našeg vremena.
Pokušavam iz davno napisanog izvuči riječi kojima sam
oslikavala pojavnosti uma. Bilo je vrijeme oluje ruža,
vrijeme tihog umiranja pretoćeno u vrijeme
poezije ruža.
Tu si i kada te nema.
Osjećam te u snazi još ne otkrivenih mjesta, u kapima još neispijenog nektara,
u tek naslućenim sutonima, nedosanjanim snovima i iščekivanim svitanjima.
Naslućuješ li pripadanje u osjećajima koja nas ovijaju u klupko vječnosti?
Sjećam se puteva na kojima su ostali tragovi naših koraka.
Uspinjali smo se ka suncu, spuštali u dolinu suza,
zaustavljali na rondoima sudbine.
Ćutiš li zagrljaj u onoj točki svemira u kojoj se radja i umire istovremeno,
u kojoj se sanja san o snu u snu.
Mi smo čvorovi u makrameu vremena.
Dijana Jelčić
|
