Mirisi, zlato i tamjan...
Mirisi, zlato i tamjan, roman hrvatskog književnika Slobodana Novaka (1924. – 2016.) napisan 1967., a objavljen 1968.
Jedan je od najcjenjenijih romana hrvatske književnosti uopće. Često se navodi kao primjer egzistencijalističke književnosti. Ispripovijedan je kroz monolog glavnog lika Maloga. On na neimenovanom otoku sa suprugom Dragom njeguje bolesnu staricu Madonu, kontesu koja je nekoć bila vlasnica većine otoka. Umirovljeni je intelektualac i invalid Drugog svjetskog rata. Predstavnik poslijeratne generacije malodušnika koji više ni u što ne vjeruje. Mali se kroz monologe obračunava s komunističkim i katoličkim ideologijama, izgubivši vjeru i sve iluzije.
Radnja romana traje točno osamnaest dana, započinje nekoliko dana prije Božića 1965. godine i traje do Sveta tri kralja 1966. godine. Blagdan Sveta tri kralja otkriva nam i simboliku naslova romana. Važno je istaknuti da su u romanu najvažniji unutarnji svjetovi u kojima dolazi do sukoba ideala prošlosti i ideja budućnosti.
Patrick Süskind...
"Miris je uvjerljiviji od riječi, izgleda, osjećaja i volje. Od uvjerljive snage mirisa ne možemo se odbraniti, ona ulazi u nas poput zraka u naša pluća, ispunjava nas, prožima, protiv nje ne postoji sredstvo.
Mirisu se ne mogu oduprijeti, jer miris je brat duha. S njim ulazi u ljude, i oni se ne mogu braniti od njega ako žele živjeti. I miris ulazi u njih, prodire u samo srce, gdje jasno razdvaja naklonost od prezira, gađenje od slasti, ljubav od mržnje. ko vlada mirisima, vlada i ljudskim srcima."
Parfem: Povijest jednog ubojice.
Prva jutarnja kava, miris tišine, ponavljajući obred sretne budnost.
Prisjećam se koraka na spiralnim ljestvama zbilje, prvih zagrljajaja na podiju plesne dvorane. Miris svježe opranog rublja sušenog pod suncem na vjetru vremena, miris dunja u sobi praroditelja, ljubičica u proljeće, naranči, vanilije i cimta u u vrijeme došašča, tamjana i smirne u zlatu darova se učahurio u pamćenje. Poezija mirisa, još uvijek je tu, u meni.
Naše uspinjanje spiralnim ljestvama ka zrelosti je priča koju ispisujem lutajući koridorima lijepih uspomena. Osjećam omamljujući miris stvarnosti. Svilene niti grade mostove i sjedinjuju nas sa Suncem, Mjesecom i ovozemaljskim tlom, sa pješčanim žalom na kojem ostaju tragovi naših koraka i otvorene školjke iz kojih vadimo biserje sna.
Prelistavam srcem ispisanu ispovjest ljubavi, mirisi svitanja, zenita i sunoćja titraju u sjećanju. Sinestezija je to. U odaji ogleda vidim mirišljavu prošlost, u odaji odjeka čujem mirise prvih susreta...
Osjećam zagrljaj Amora i Psihe... ćutim moć emocionalnog pamćenja... poeziju mirisa u parfemu...
Dijana Jelčić
|
