Postelja sunca...
Molitva...
Moje oči ištu sjaj u tvojima,
tišinom pogleda odašilju molitvu
u beskraj vremena.
Tvoje oči ištu zornjaču u mojima,
šutnjom zjenica odašilju jecaj
u Aleph prostora.
U oklopu bola plačem tvoje suze.
Ti se smiješiš u meni.
nad križištem sudbina sjaj sunca,
trenutak utihe svemira.
U oku sjaj svijeće i veliko sunce na obodu vizije. Titraj svjetla u nutrini iluzije.
Tišina se uvija oko darovane mi ljepote. Daljina nestaje. U ogoljeloj
krošnji bijelih breza u parku ispred naših prozora uranjanjamo
u zrcaljenje sunca.
Sretni smo u kolopletu sjećanja i jave. Sa obala djetinjstva ponesosmo
u sebi sjeme ljubavi. Zalijevamo ga znojem srca i suzama radosti.
Preboljeli smo djećje bolesti. Ojačali, oslobodili se klice sumnje. Predemo tkivo trajanja.
Iz ognjila vječnosti izranja stvarnost. Trava u parku sniva zimski san.
Nebo je poveznica koljevki naših rađanja. U mjeri našeg vremena.
daljine nestaju Iluzije se slijevaju u trenutak susreta...
Dijana Jelčić
|
