Zimski suncostaj...
Prema drevnoj legendi, sve želje i misli u noći zimskog solsticija bit će ispunjene…
U trenutku kada je sunce najdalje od nas čujem imperativ velikog Hiperiona.
Neka bude svjetlost. I bi svjetlost.
I ostade svjetlost.
U pjesku vremena stope u bojama sunca.
U vrtlogu života dimenzije postojeće
samo na koordinatama srca.
Kad nasmiješeni nebeski skitnica
srebrenim dlanovima dotakne
pučinu oceana tada se
uzburkaju dubine.
Nebo se naginje praskozorju zime.
Vidjeh smjenu sazviježđa
i svitanje najkraćeg
dana
Kao Bachove sonate odzvanjaju obilježja svjetlosti,
sklad prostora i vremena, harmonija svemira,
žudnja za otkrivanjem nove ljepote.
Na zaslonu sjećanja prauzor svijesti, radost djeteta, igra s prvim pahuljama i
dobrodušni snješko kao uspomena...
Zanesena pamćenjem slutim ljepotu nastupajućeg tihovanja, tankoćutnu idilu dolazećih blagdana.
Dijana Jelčić
|
