Pričali su mi...
Oduvijek sam sanjala moć nećeg još nedoživljenog, nekih novih istina.
Na rubovima sjećanja, od zaborava ljubomorno čuvana ikonografija prve ljubavi.
U jednom odlutalom danu, izgubljenom u vihoru vremena napostih dolinu naših nemira.
Darovao si mi osamnaest crvenih ruža, darovah ti papirnatu ružu koja ne vene, ružu bez trnja.
Neka te prisjeća na nas, šapnuh. Sakrila sam tugu u torbu beskućnika i krenula ka plavim daljinama.
Opraštala sam se od tebe u sebi. Pisala tužne pjesme, ovjekovječila buket crvenih ruža zbirkom.
Godinama si, u hramu sjećanja, bio ikona kojoj sam se klanjala. A onda mi rekoše,
život si okrunio očinstvom. Prošlost je spustila zavjesu na sceni zbilje.
Kraj predstave u kojoj nije bilo ni pobjednika ni gubitnika.
U odaji djetinjstva se zaustavih pred velikim kristalnim ogledalom.
Osmjehnuh se onoj drugoj meni, onoj koja je čekala moje buđenje iz vremena kojeg nije ni bilo.
Dijana Jelčić
|
