U snu učih letjeti. …
San nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najneobičnijih faza. Ta tajanstvena faza mira i nemira graniči sa nadnaravnim i odnosi nas u bezvrijeme. San satkan od nepoznatog tkiva, san ta bajkovita zemlja, ta magičnost svijesti koju bolje razumiju pjesnici od neurofiziolga.
Poete naziru istinu sanja kroz šarenu prizmu iluzije. Jedan od njih je izjavio mi i snovi smo sazdani od iste tvari.
U snu se odvajaju duša i tijelo, kažu neki. Drugi tvrde da je san tek kratka smrt iz koje se novi rađamo. Treći pokušavaju iz odsanjanog izvući crte karaktera sanjača i onda ga opisati svojim jezikom.
Četvrti…peti..šesti…što je uistinu san?
San je razgolićena tajna u kojoj se zrcali lice istine. Osjetih to, ali još uvijek imam na tisuće pitanja.
Imam li i odgovore? Još uvijek ih nemam, ali u trenutku pred buđenje pokušavm uhvatiti djeliće snova u mrežu svijesti.
To su snovi koji brišu predhodne, snovi u kojima se budimo i žao nam je što smo se probudili.
Možda je san ipak tek najbolja definicija tlapnje?
Upitah se jednom i tražeći odgovor osjetih kako je jedna jedina misao pred san odlepršala u noć. Osjetih radost probuđenog djeteta i pustih odlutalu misao da uroni u željene plave daljine.
I bilo ja kao nekada, kao u vrijeme davnih snoviđenja, misao je letjela da prestigne vrijeme i vrati u budnost kao odsanjani san.
Dijana Jelčić
|
