Odlazeće sunce…
Niz zapadno nebo
i iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi
Al s istoka se veće javi plavim licem
i zapad biva bljeđi, crveniji šipci
Ti bježiš k meni
preplašena od grana u mraku
i ćutiš
Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?
O kako šipci prskaju
i s nama gore!
Ni zvijezde neće da se jave
da jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu...
A.B.Šimić
Sjećanje na zemlju dobrih ljudi, dolinu zelene rijeke i obronke prepune šipkova grmlja. Granatne jabuke utkane u pejsaž krša, ljepota raspuknuća punine i srž prepuna rubina, zrnaca iz kojih se zrelost pretače u slast nektara. Kao crveno vino opija njihova milina. Ljubav pupa, cvijeta, zrije na obroncima smaragdne rijeke, ljubav uranja u plod i daruje nam nježnost skrivenu u tvrdoj kori dozrele ljepote.
Bljesak vječnosti, alkemija početka,
na oltaru srca grumen željene
mudrosti. U ognju strasti
fizika tijela uzburkava
metafiziku uma.
Postoji li ključ za ljubav?
Je li to strast, mudrost
ili tananost želje?
ljubav su uspomene, sjećanja na pješčane plaže,
trg cvijeća, nedjelje u kojima ne radimo ništa,
ponedeljci koje ne želimo, nekupljeni auto,
nedobijena biserna ogrlica...
Ljubav dolazi iznutra,
u kapljicama znoja,
u onom ti i ja,
u paru odgovora,
u ljubičastom sutonu,
u urezanim srcima na drvetu,
u soli koja ostavlja snove na usnama.
Ljubav, moja vječna tema, ostaje...
Dijana Jelčić…
|
