Stranac u nama...
U slici prepoznajem stranca kojeg svi mi nosimo u sebi, koji ne spoznaje naše unutarnje sunce, koji dugo u nama spava, a onda se u jednom presudnom treptaju oka, probudi, izroni iz dubina podsvijesti i ovlada svim našim osjetilima, zaledi ih, zamrzne, oslijepi nas, ogluši i učini nas kukavicama.
Teško je osjetiti i prepoznati tog stranca u sebi, spoznati da si tek prolaznik u tmini tuđe nesreće, da si zatvorio oči, začepio uši, stavio lance na vrata srca i koračao dalje. Osjetih to jednom u trenutku nemoći koji još uvijek blješti u sjećanju... i zboga toga mi se još uvijek tuga i sram skuplja u grudima.
Stajala sam na jednom od perona, na jednoj željezničkoj postaji, čekala vlak koji će me odnijeti u budućnost, ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami djevojku uplakana lica u otrcanom kaputu, prosjakinju sreće, izgladnjelu od tuge i žednu od patnje.
Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah, čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli, vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala sa zviždukom ulazio na peron. Kada sam ponovo potražila taj uplašeni pogled nje više nije bilo, čula se samo škripa kočnica izmješana sa krikom umiranja...
Godine su prošle, ali taj krik još odzvanja u sjećanju. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se u tom kobnom trenu nasmiješila, da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…….????
Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom trenutku osjećajnog nemara razotkrila, raskrinkala i pobijedila stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred tuđom nesrećom i tugom okreće glavu...
Dijana Jelčić
|
