Jesenje ruho...
ronioc sam kapima dolazećih i odlazećih sjećanja,
U srcu ritam poezije pisane munjama, ognjem i mrazom.
Pjesme ispisane u vodi, u zemlji, u kamenu,
u svitanjima pod ljetnim suncem i jesenjim kišama.
Haiku pokušaji... neuspjeli
Nad ružičnjakom
lahor vremena i mir.
Jesen stoluje!
Nad pučinom
magličasto svitanje.
Zajesenilo!
Buket od voća
jabuka, kesten, šipak.
Jesen u srcu!
Dodiruju me rane prošlosti,
sjaj očiju i težina suza.
Predsokratovsko vrijeme ubija Sokrata,
lutamo trgovima, čujemo obranu istine,
osjećamo omamljujući okus kukute,
izašla iz tkanice sna zlaćana
nit se uvija oko budnosti,
titra neuspjeli haiku
Tih života zov.
Titra titraj vremena
bojom jeseni.
Zlaćan muk iskri
nježno tkanje jutrenja.
Jesenje ruho!
vraćamo se u zbilju.
Dijana Jelčić
|
