Jesen je drugo proljeće...
U krošnji vremena tišinu razbija zvuk crkvenog zvona.
Sanjala sam tajnovitost drevnog žrtvenika.
Bili smo pred sklopivim oltarom,
čuvari sunca su bdjeli nad
rađanjem mladoga dana,
trgali paučinu oblaka.
Sanjam li ljepotu ili se odraz sna slijeva u budnost
svjetlost se prelama u prizmi sjećanja,
fotoni plešu ples nepostojećih boja.
Noćas su u snu padale zvijezde,
izgovorila sam psalm ljubavi…
Volim taj ponavljajući san,
volim njegovu lucidnost,
volim našu budnost.
poželjeh progovoriti jezikom sanjajuće trave,
razumjeti cvrkut ptica, šapat neba i šum vjetra,
šuštanje tepiha od lišća, govor tih jesenjih cvjetova...
Jesen je drugo proljeće, da, jesen je moje godišnje doba...
Dijana Jelčić
|
