Karusel zbilje...
... Svjetlošću utkana u kožu
postajem struna u vjetru vremena.
Jeka je došla s visina, razbila tišinu,
riječima nahranila pustinju nadanja.
Nestvarno stvarni pričamo ni o čemu
koje je sve.
Osjećam višestrukost postojanja.
Doživljavam pročišćenje nutrine.
Sjene su nestale, sunce je ostalo.
U mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti.
dio osvrta Enesa Kiševića
U zrcalu svijesti odraz nastajućih ideja, porod nadahnuća,
u misaonom labirintu me dotiču mirisi omamljujućih istina,
čujem šum oceana, romor valova, u glasu vjetra
zov u djetinjstvu sanjanih plavih daljina…
upitah se odakle dolazi ljepota,
napisah pjesmu i
1987 ukorićih u zbirku...
Pričali su mi o sunčanom podnevu,
o košmaru od straha i želja,
o trenutku u kojem poželjeh ugledati svijet.
Darovali su mi ime boginje lova i mjeseca,
željeli su mi darivati ljubav i budućnost,
a ja sam već onda sanjala plave daljine
i ljubav tražila među zvijezdama.
nad bezdanom ništavila znak, bezdan je nemilosrdan,
zaustavih se na litici spoznaje,
iza mene ostade šuma izgubljenih nadanja.
Osjetih, stigla sam na odmorište za umorno srce,
na hridi zapis početka i kraja lutanja i trag nećijih stopa,
slijedim ih, uranjam u davno odsanjane iluzije,
oslobađaju od straha sužanjstvu opsjenama…
Mjesec se smiješi osmijehom raskrinkanog prevaranta,
priznaje obmanu kojom me je u ime boginje
pozivao na lutanja plavim daljinama.
Divno je promatrati mjesec i zvijezde iz karusela zbilje,
tu su šapati, tišina, milovanja, zagarljaji i poljupci
svjedočanstva ovozemaljske ljubavi…
Dijana Jelčić
|
