Zrcalo...
Veliko kristalno zrcalo je preživjelo stoljeća, ratove i selidbe... danas u našoj dnevnoj sobi budi uspomene, slike prošlosti, djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
Tri života u crnom okviru izrezbarenog drveta. Neprekinuta nit kroz cijelo stoljeće. Prvi čvor u klupku vremena je nona, druga je mama, a onda se spleo i moj čvor.
Kraj prvog svjetskog rata, veliko kristalno ogledalo, ostatak nekadašnjeg salona u kojem je moja nona tajno promatrala balove roditelja, postade svijet u kojem je mogla sanjariti.
Otac je poginuo, ali bratu se bio izgubio trag. Dočekivala je transporte kojima su se vraćali mladići iz rata. Nadala se da će jedne večeri među gubitnicima prepoznati drago joj lice, da će mu pomoći da zaboravi strahote i da će zajedno jedne večeri zaplesati bečki valcer. Njena majka, udovica austrijskog plemića više nije ni izlazila iz stana.
Jedne ljetne večeri, sačekavši da zadnji čovjek siđe iz vagona, ona krenu ka zalazu sunca. Odjednom kao da je sišao s neba pred njom se pojavi mladić u uniformi nove vojske. Pogleda punog divljenja on ju zapita:
"Čekate li zaručnika?"
"Ne, brata" odgovori uzbuđeno Marija
"Ovo je bio zadnji transport" odgovori joj mladić
"Ni on se neće vratiti. " zaplaka Marija
"Tko još nije došao?"
"Moj otac je poginuo"
Roman joj pruži ruku za saučešće i za cijeli život.
U zrcalu blješti povijest nutarnjeg svemira… evolucija i kozmogonija svijesti… vidim sebe u odorama izrastanja… u vremenu izranjanja iz kukuljice začeća… naslućujem napuknuće opne i omatanje svilenog vela stvarnosti…
U djetinjstvu kao Alisa iza zrcala lutah bajkama, ulazih u dvorce pune tajni i ljepote, šetah šumama, slušah pjesmu patuljaka, bojah se vuka, bijah sedmi kozlić, čekah princa spavajući na krevetu od ruža.
Kasnije sam čitajući Platonove zapise prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva osjetila.
Sunce se skrivalo i otkrivalo, darovalo nam zlaćani trag svojega bitka, srž topline… pričinjalo mi se da sanjam… a bila je java… jedno obićno listopadsko poslijepodne… i koraci ka sutonu… ka sceni u srcu grada na kojoj ćeš me glasom odnijeti u središte zbivanja… na obronke početaka… u katakombe u kojima slušah poeziju suza… u dane prvih susreta kada djelismo obroke osjećajući glad za poljupcima… u zaton drevnog oceana… na hrid s koje poletjesmo u beskraj ovog divnog sna…
Proljeće je još daleko, neka, u ovoj jesni, zalutala ptica dotaknu tišinu,
u podnožju neba buknu plamen, probudi uzbuđenja,
onu tihu vatru u uglovima sjećanja
zauvijek pohranjenu.
Naša predvečerja u listopadu… u kafiću pod brezama se igramo riječima... lutamo bajkama, budimo dijete u sebi, promatramo put bijelih oblaka… dolaze s juga... vjetar donosi miris nečeg razuzdanog… nečeg mahnitog… nečeg samo našeg… obuzeo nas čar vremena… magija promjenjivosti… ljubav kao premosnica između zbilje i sna…
Dijana Jelčić
|
