Možemo li...
DAHOM ISPISANO IME
ne znam kuda će
na koju stranu krenuti
ali za sebe znam
sigurno
da dalje ću po svom
sve svoje molitve
vjerovanja
nadanja
svu svoju samoću
ostavit ću duši njegovoj
neka ju nosi sa sobom
s njom neka nahrani ptice
kad pogledi mu
pobjegnu u daljine
neka na staklu okna
gleda
dahom ispisano ime
Verica Kuharić-Vk
Djetinjstvo na dlanu vremena romori smijehom, romori snom,
najavljuje povratak kolone odsutnih. Vidim ih kako
mašu sa dalekog otoka, koračaju sjećanjem,
vraćaju se u san.
Oni su svjedoci ljepote odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.
Nježna je točnost pamćenja.
Starili smo uporedo, na pladnju života dijelili komadiće zbilje,
bili sudionici gozbi rođendana, vjenčanja, rađanja djece.
A onda iznenada, kao osveta neba, dohodile se smrti,
njihove duše su odhodile putem bez povratka.
Na žrtveniku vremena su njihove voštanice prebrzo dogorile.
Nepostavljena pitanja, prešućeni odgovori, epitafi i tuge
titraju nad njihovim humcima.
Gomilaju se godine i prazna mjesta za trpezom zbilje.
U svijesti titraju žalovanja, zbog neučinjenih djela,
koje više, nikada zajedno, ne možemo ostvariti,
zbog grijeha propusta kojima smo
i oni mi žigosani.
A Nietzsche nas poziva da zadržimo dijete u sebi...
Dijana Jelčić..
|
