Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)
Osjećala sam se kao Mallarmeov junak koji u igri s nimfama postaje Faun,
titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam...
na dlanu vječnosti šumi stručak vjetra i donosi sjećanje na djetinjstvo...
iz crno bijele fotografije me promatra djevojčica dolutala u ovaj trenutak...
osjećam njenu sreću... u svijesti šumi more i djedov glas...
govorio je misli iz Vergilijeve ekloge u kojoj najavljuje dolazak ljubavi…
između onda i sada se zapalilo nebo poezijom suza, pjesmama mjesečini i vizijama snovitih obzora...
vedrina i živost se pretaću u radost susreta i suočavanja sa istinama…
kroz prizmu razlomljenih osjećanja izranjaš ti… posljednji u slijedu privida i prvi u zrcalu zbilje…
sjaj tvog pogleda je obasjao oltar snovida… svetištem je odzvanjala jesenja sonata…
zastidio se Mjesec i sakrio lice u ovitak lazurnog neba… jedna zvjezda je padom dotakla tišinu… rodila se ljubav…
i
Redaju se godine, slavili smo rođendane, promovirali knjige, bili sudionici sreće prijatelja, djelili našu s njima...
iza mene je ostao svijet djetinjstva, mladosti, dozrijevanja…
u ovoj rascvjetanoj zrelosti osjećam snagu svijeta koji nazivam mojim… ćutim njegovu ljepotu…
i ljubav koja oplemenjuje vrijeme starenja… istinu Vesnina stiha...
