Jezgra snovitosti...
Na početku sna je sve bilo drugačije. Billa sam dijete puno čudjenja i znatiželje. Kao Alice, uranjah u svijet iza zrcala, susretah zanovijet i začuđena se pitah... zar biljka zna govoriti. Odjednom je svo cvijeće progovorilo.
Mislila sam bezglasno i sve su biljke i životinje oko mene, na moje veliko iznenađene, uistinu govorile, čula sam njihove glasove.
Od djetinjstva pišem, u mladosti lutah plavim daljinama, tragah za izvorom ljepote, drugovah s Mjesecom i čuvaricom njegova hrama...
Danas stješnjujem izričaj osjećanja osjećaja u lakonski sažetak misli... uskrsnućem iz određenosti postajem griješnica u svijetu zakonitosti... postojim između nigdje i negdje u bespućima uma i srca...
nastojim osmisliti jezgru snovitosti... udahnuti joj eteričnost zbilje...
odjenuti je koloritom rasprsnutog Sunca... darovati joj volumen prostornosti u sadašnjem trenutku...
U žamoru jezika osluškujem tišinu neizrecivosti... otkidam krhotine besmisla i slažem ih u mozaik nutarnje smislenosti..
Spoznajem postojanje apsolutne praznine koja se krije na graničju između svijeta i percepcije... titraj vakuma u kojem se nedogađa ništa, ali iz kojeg izranjaju, samo meni vidljive, osjećajne slike... tada se pitam kako ih zgusnuti u riječ... kako privid na obzoru svijesti sliti u vidljivost na bjelini papira...
Istražujem misaonost... pokušavam dosegnuti djelić istinske nedjeljivosti... dotaknuti onaj otok apsolutnog mira iz kojeg ključa nadahnuće...
ostvariti potpuno razumjevanje osjećajne osjetilnosti... a onda obanavljajuć stare stilske konstate opjevati nova svitanja na horizontu budnosti... ispuniti ih zvukovima, osmisliti tihovanje roja leptira koji lepeću u perivoju svijesti... želim licu rečenice darovati naličje novog smisla...
Pričinja mi se nevidljiva ruka nebeskog virtuoza je zasanjala tonove Ravelovog Bolera.
riječi su na balu jezika kao ptice zaplesale... osjećam ponavljajući ritam, rastuću glasnoću, moć orkestra osjećaja.
konture misaone siluete koja osjećanjem ispisuje čitljive rečenice...
Jezgra snovitosti je svjetlošću uramljena dimenzija, prostor od riječi i ptica, tonovi bolera u romoru pijeska vremena i disanje srca ritmom poezije drevnih oceana.
Čitljiva je... mislim... je li i razumljiva?... pitam se...
Dijana Jelčić
|
