Pokušavah...
“Samoća je put
kojim sudbina želi čovjeka
dovesti sebi samome.”
Hesse
Pokušavah razotkriti stanje stvari,
ispisati se sa mjesta događanja,
posumnjati u istinu postanka,
isključiti iz vrtloga zbilje,
nestati u zaboravu,
uroniti u ništa.
Samoća, tišina, odvajanje od sebe, rasplinuće fizike.
U srcu mračna žudnja, tragovi bezimenih sablasti,
sjene uma, skarletno slovo, ime prvog čovjeka.
Tumarala sam stazama ravnodušnosti.
Mrtvile su žudnju i sakatile ritam srca.
Između mene i bezdana veliko ništa,
lavež pasa i silueta lovca.
Nastojah istrpjeti, u tome je smisao,
navikavati se na bol izranjanja
iz kaosa postanka.
Iza maglićaste zavjese je zasjala zlatna hostija,
vidokrug se širio, iskrile boje, šumili zvukovi,
zamirisale ruže, rađao se svijet.
Prohujale su godine, desetljeća,
promatraš me, u tvom pogledu
sjaj bliskosti početka.
Osjećam je,
dakle postojim.
Dijana Jelčić
|
