Na pašnjaku vremena...
Srce lupa mahnito na zidine trajanja,
budi ritam lijepiih uspomena,
djetinjstvo, djevojaštvo,
mladost poskočna
kao jogunica
na pašnjaku
vremena.
Vidim dvoje ljudi pod svjetlošću koju ne vide.
Ona pod svjetlom ponoćnog sunca i želje.
On pod korijenjem mjesečine i žudnje.
Ova noć je zrcalo nečega nestvarnog,
preslika izgubljenog neba.
Igrajmo se života!
Na želim igru, ove noći želim živjeti.
Iznad obrednog ognja bijeli dim.
slika nestvarne osamljenosti.
Dođi u san, budi sjaj sunca, sol na koži i bjelina žala, pozvao me je.
Dođi i budi rastvoreno jedro mojim sanjarijama, odgovorih.
Noći ne ostavljaj samu svoju djecu, uvedi nas u san.
Neka zora rodi Veneru, neka joj sunce
počešlja kosu, neka se rodi ljubav…
Darovao mi je poeziju vremena i snovitih daljina,
ljepotu nečujna koraka, muk sretnih uzdaha,
toplinu njedara u kojima čekamo porod
Danice.
Dijana Jelčić.
|
