Galebov let...
In Memoriam... A.P: Čehov... 29. siječnja 1860. – 15. srpnja 1904.
Dramu »Galeb« Čehov piše 1895. godine, a ona govori o kazalištu, književnosti, nepremostivim razlikama između stare i mlade generacije, ljubavi prema umjetnosti. Glavni lik »Galeba« je poznata glumica Irina Arkadina koja s ljubavnikom, književnikom Borisom Trigorinom dolazi na imanje svoga bolesnoga brata Sorina. Na imanju Irinin sin Konstantin Trepljov želi postaviti predstavu, pokušavajući pronaći novi kazališni oblik, no majka nema razumijevanja za sinovljeve pokušaje.
prvi put sam predstavu gledala kao dijete u dramskom kazalištu Gavella... Mašu je igrala moja mama Vesna Starčević...
Premijera: 11. travnja 1962.
drugi put u ZKM-u
Premijera: 26. 01. 2013.u režiji Bobe Jelčića
jutros se sjtih davno odgledane predstave i teksta koji drugo jutro napisah...
Galebov let…
Izronih jutros iz snovitih mreža i uronih u ljepotu noćašnje uspomene… bude me titraji srca prepunog sjećanja…
Galeb kruži nad pučinom jave… ptica dolutala sa teatarske scene klikće odu ovom svitanju…
poziva me na trg ptica, na mjesto događanja ljepote…
Mješavina herojskih zanosa i tragikomedije skraćene do srži istine…nepostojanje ljubavi u vječnoj žudnji za njom…
teatar u teatru zatomljenih osjećanja… tišina, šutnja kao crnina nad umrlim željama...
vrisak iznjedren iz pijanstva, gromoglasni odgovor sudbine...
ludilo neuspjelog pisca i zanos slobodne ptice koju ubija strast, ljubomora, nemoć… poricanje života u vječnoj sanjariji poetične zbilje…
nagost duša u koridorima zamršenih sudbina… tužna veselost koja kruni početak kraja tihog umiranja u zavjetrini okrutne istine… smrt kazališne glume pred oduševljenim gledalištem… vidjeh ljepoticu privida razotkrivenu u njenoj boli, vidjeh njeno ranjeno srce i dušu razgolićenu do boli… njenu nemoć da udahne patos ljubavi, iz neke druge priče…
Ljubav kao premosnica je lebdjela u zraku nesposobna da izgradi most razumjevanja među generacijama… dijalog ne počinje niti završava… on zrcali skraćivanje svega, pa i samog čina ljubavi prerastajući u umijeće vječnih nesporazuma… postaje Galeb kojeg ubija neuspjela žudnja za promjenom… za slobodom koja se sanja u nedohvatnim daljinama drugačije zbilje… neostvarive zbilje… bez inzistiranja na bilo čemu, a najmanje na postojanosti u snu… neprekidna analiza, trganje djelića svijesti bez konačne sinteze, bez umrežavanja paučinastog tkiva osjećaja.
A katarza se događa u samom sudjelovanju u onome što se događa izvan moći gledaoca… slijed oduvijek etabliranih pojmova, umjetnost, ljubav, gluma, revolucija pretočenih u moć sadašnjeg trenutka.
Prepoznatljivost klasika u sadržajnosti nove dramaturgije, u sinopsisu novom razumjevanju iskonskih problema poetike i tragedije življenja…
Dijana Jelčić
|
