Igračka vjetrova...
In Memoriam... Tin Ujević...
5. srpnja 1891., Vrgorac... 12. studenoga 1955., Zagreb
Bio je boem. Ma kakav boem – kralj boemije. Samotnjak. Sav u ‘kafanskim’ anegdotama.
Kladio se u jednoj beogradskoj krčmi da će zavezanih očiju pogoditi koje je koje vino.
prva čaša...“Crno, viško, preklanjska berba“.
druga: “Sićevačko, lanjsko. Troše ga kod ‘Trandafilovića’ i ‘Tri seljaka’ “.
treća: “Smederevsko, ovogodišnje. Vinograd je okrenut prema jugozapadu. Nije nabolje.”
četvrta... On proba, namršti se, pljune i kaže: “Ne znam šta je ovo.”
okladu nije izgubio, u čaši je bila voda!
Bio je pjesnik, kritičar, esejist, publicist i prevoditelj.
Neprilagođenost društvu doprinijela je njegovom bijegu u sebe.
U samoći je stvarao pjesme koje pamtimo.
Igračka vjetrova...
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević
Pred Tinovom kulom... vihor lud
U vjetru pjanom osjetih bolni krik života
u jeseni jednoj tvoj život je kao list
zadrhato elegijom straha.
Sjedinjeni nekom dalekom svijetlošću
ostadosmo jaki u vrtlogu strahote.
Vjetar je pjevao o čežnjama
zvijezde šutile o snovima,
kišile su neisplakane suze.
Vjetar je donio miris proljeća
zasjala je svijetlost istine,
u zagrljaju maestrala
osjetismo moć
pjesme...
snagu korijenja...
i kristalnu kocku vedrine...
Dijana Jelčić ...
|
