Mostovi pod kojima se budim...
Čudoriječje sna…
Poetika zbilje je obrazac ispisan memorijom srca, a njena pričljivost,
preslika metafora utjelovljenja sna, bujica riječi, kapljica stiha,
duša pjesme, božanska iskra, klica umijeća.
Iz postelje probuđenog neba ustaje usnuli spavač,
mjesečari stazama podsvjesti, korača koridorima nadanuća,
zaustavlja se u magiji uskrslog oltara.
Osluškuje molitve prohujalih ljeta, uspomene slijeva
u piktogram duše, pretače u nova svitanja.
Na obali odlazeće noći, u sjaju zlatne hostije,
spavač se budi.
Slike ožive čudoriječjem sna, postaju rijeka,
virovita bujica uzbuđenja, vodopadi nemira, poezija kapi,
život tako jednostavan i lijep.
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb, 1987- 2007.
Sanjala sam svitanje na moru... i zoru u močvari… odraz sna se slijeva u budnost…
Ustajem iz postelje, otvaram prozor i udišem miris mladog dana.
Pored radnog stola fotografija, trenutak ovjekovječen u Međugorju.
Nudiš mi kavu u porculanskoj šoljici koju sačuvah
kao znamenje nekih prošlih života.
Dijana Jelčić
|
