Robovi, zemlja je zvijezda, a mi se loptamo njom,
a snaga naša pobijedit će taj svečani brodolom...
kaže Krleža stihom u drami Kristofor Kolumbo...
zemlja je zvijezda i pleše na dlanu vremena. Mi plešemo s njom.
U mimohodu trenutaka, istina o rađanju i umiranju svjetova.
Milijuni godina u letu za sljedećim trenutkom. Prohujala tisućljeća od zadnje kataklizme svemira.
Nestajanje i nastajanje civilizacija, ostale su sjenke u sjećanjima, kalendari uklesani u mramoru vremena.
Izgovorena i napisana riječ je istina. Moja, tvoja, njihova istina. Izvan riječi je tama i gluhoća zajedništva.
Pa neka riječi postanu djela, neka se sjedine sa ovim Kaštelanovim stihom i postanu ljubav.
A kad zapjevam složit ću u slova,
i suze zemlje bit će pjesme moje,
svrstat ću ljubav u bunu stihova
kad se u pjesmi sve ljubavi spoje.
Zemlja je zvijezda, a mi se loptamo njom... loptamo li se?
