Veronikin rubac...
U pasiji Krista, negdje pri kraju, kad je Krist već nekoliko puta pao pod križem, kad je već potpuno iscrpljen i umoran, jedna žena iz skupine žena sa strane, po imenu Veronika, odvaja se od njih, prilazi mu i daje rubac da obriše znoj s lica. On uzima rubac, briše svoje lice i vrača joj ga. Ali rubac nije samo mokar od znoja: na njemu ostaje lice Krista, njegov portret...
Ta slika, taj rubac, znak je te uzajamnosti, znak ljubavi i vjere u čovjeka koji odlazi sa ovog svijeta i već se, tako reći, ne nalazi ovdje. Ali to nije, kao što vidimo, idilična ljubav, već ljubav nastala u patnji kojom Veronika sudjeluje u muci Krista. Tako je portret nastao u središtu ljubavi i muke. A ne znači li pasija i ljubav i muku istovremeno?
Danijel Dragojević. „Veronikin rubac“ 1963
Trenutak tihovanja, jutarnji mir satkan od proljetnog lahora.
U razgranatoj krošnji magnolije vizija jahača vremena,
poziv na koračanje tragovima križnog puta.
Stajali smo često na litici ponora, palili vatre tihog umiranja,
izranjali iz pepela, rađali se na povjesnim zgarištima
i nosili stijeg pobjede nad jahačima apokalipse,
jer svi smo mi od istog tkiva satkani.
Mi izronjeni iz ambisa vječnosti,
pustolovi na putevima pokore,
često buntovnici bez razloga,
pobjednici sotonskih zavjera,
živimo vječnost u iluzijama,
u krugovima beskraja,
u samotnosti zbilje.
U tišini moć puta pokore,
ljubav utkana u muku,
u Veronik rubac.
Dijana Jelčić
|
