Prasvjetlost...
„…Svesvjetlost imade svoj izvor u prvoj svjetlosti, lux prima ili prasvjetlosti. Sveukupno svjetlo imade dakle izvorište od jednog prvotnog, bezgranićnog svjetla empireja, a to je jedan drugi svijet prvotniji od kojeg potjeće sve, sam je bestjelesan I od njega je sve tjelesno, svaka se množina rada od Jednoće, pa stoga sve proizlazi iz Jednog. A ta je jednoća prasvjetlo...“
Frane Petrić
Ljeska se veliko sunce u očima, pali pravatru u zjenicama. Prasvjetlost svojim mekim dlanovima grli dan.
Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo?
Jesmo li pronašli zrno svemira iz kojeg je iznjedren plam vremena, energija, nedjeljivi djelić atoma, bitak vječnosti?
Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka?
Pitanja u sebi kriju tajnu ljepote. Odgovori su nevažni, nema ih.
Vratili smo se u zaton mladosti.
Šutimo. Nad nama lazur beskraja, ispred nas bonaca sunoćja. Mjesec nad Gradom se zrcali poezijom prasvjetlosti. Dašak noći donosi miris mora i žetve dnevnih ljepota. Iz bespreijekorne geometrije povečerja izranja tihana sjeta. Tajanstveni veo nas omata spuštajućim lazurom i odnosi u izmaštane svjetove. Na obzoru svijesti blješti vizija, privid odživljene budućnosti...
Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost obnavljanja ljepote. Osjećanja bujaju, rastaću se plimom. More raste, dodiruje plahost čuvstvene zbilje. Probdjeli smo noć sjećajući se.
Na horizontu se zlati svitanje. Prva brodica isplovljava iz luke.
Otvaraju se vrata sunca...
Dijana Jelčić
|
