Vesnin dan... sto godina ljepote...
Vesna Parun rođena je na Zlarinu 10. travnja 1922. godine... preminula 25. listopada 2010. godine u Stubičkim Toplicama.
Iako je njezin život bio trnovit, Vesna Parun pronašla je svoj put do zvijezda. Putokaze, za one koji žele, ostavila je u svojim stihovima.
Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.
Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.
Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.
svanulo je jutro svetkovine cvijeća...u vazama zumbuli i narcisi...
graničica maslinovog drveta na prozoru,
oprat ćemo lice vodom ljubičastih latica… zamirisalo je proljeće u domu...
a šapućem stih Vesnine pjesme...
Ne pitaj više
Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.
sjećam se jedne davne svetkovine cvijeća... zagrljaja pod maslinom i želje…
“Neka mlada godina nama i cijelom svijetu daruje blagoslov, spokoj i ljubav“
Dijana Jelčić
|
