O uspomenama...
Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča.
U zrcalu blješti povijest nutarnjeg svemira… vidim sebe u odorama izrastanja…
U uspomenama tragovi iskona,
u fotkama djetinjstvo i osmjesi praotaca.
Pitam se.. kako izreći, kako opisati, kako označiti vrijednosti?
Tražim riječi.
Treba se vratiti u tišinu početka.
Osluškujem titraje klasja, šum valova,
tišinu močvare, jecaj vjetra, govor rijeke.
U krošnji vrbe šumi zakletva vjernosti
u bolu i sreći.
Vrijednosti su nevidljive,
kriju se u osjećajima,
u nemjerljivosti srčanih otkucaja,
u osmijesima, u očima.
Uzaludno je tragati za znacima.
Kada se srce, kao svijet od stakla,
rasprsne u tisuću boli, pamćenje
daruje bdijenje u sjećanjima.
Šapuće neprevodive riječi,
riječi valova, zova mora,
mirisa pinija i romora
poezije drevnih
oceana.
U kičastioj svjetiljci poezija rodoslovlja,
miris vremena u kristalnoj zdjeli,
vazi, čaši, pepeljari i slonu
iz Limogesa
Dijana Jelčić
|
