Suzvučje čovjeka i svemira…
U Posejdonovom carstvu, u dubini mora igra demonske djece,
ključa povijest Mediterana.
U amfori miris vječnosti i krhotine drevnih nadanja.
U potopljenoj galiji jecaj galiota, nadao se slobodi na obali smiraja.
Epitaf sužanjstvu utkan u valove,
kao madrigal donešen vjetrom u krošnje starih pinija.
U romoru kapi utjeha mora, u zvuku orgulja
vilinski smijeh.
U šapatu boga tišine, blagost neumitne smrti.
Život je ljubav, jutra kristalnosjajna,
podneva zlatna i večeri bistrih voda.
Od spokoja trajanja u nagnuću sunca
umire ljetni dan.
Padom iz vječnosti svjetlost postade
ljubav i stvori svijet i nas.
Sveprisutnost zgusnuta u zrnu pjeska,
u kapi rose, u iskri vatre, u titraju zraka.
Vrtlože se oblici prirode,
fizike, filozofije, poezije, glazbe.
Iza nas prošlo, u nama postojeće, ispred nastajuće.
U sjećanju, u sadašnjem, u mogućem,
igra materije i misli.
U suzvučju čovjeka i svemira
ljubav.
Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.
|
