Božićna bajka...
Turbulentna je bila 1968 godina. Bila je to godina atentata na Martina Luthera Kinga i Bobbya Kennedya, pobune na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Chicagu, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Europi, avangardnog kazališta, Budila se svijest, budio se svijet, budili smo se mi. Željeli smo promijeniti svijet.
Na cvijetnom placu smo često dočekivali zoru, zbog svježeg peciva i lude mladosti koja nas je vukla u avanturu. Jednog takvog jutra smo, uz miris svježeg kruha i dolazećeg cvijeća, zaokružili noć punu sretnih misli o postanku svijeta. Bilo je to onog davnog proljeća kada se mladost Europe ujedinila i željela promjeniti svijet. Mirnim prosvjedima smo stvarali nove svjetove okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana.
Cvjećarice su slagale pušleke različitih boja. Boje, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, zaplesaše najljepši ples naše mladosti. Izabrali smo najcrveniju ružu, ali nismo imali novaca da je kupimo.
S druge strane trga nam se približavala grupa iz "Blata", male kavane na drugom kraju trga. Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili.
A onda, petnaestak godina kasnije, u purpurnom sutonu, susret na trgu cvijeća. Žena s buketom decembarskih ruža u rukama je mirisala na san i tiho se ušuljala u srce čovjeka. Udisao je miris.
Bila je to pjesma koja je dodirivala sva osjetila, koja je kroz nosnice ulazila u dušu i stvarala slike stare ljubavane legende. Vidje zagrljaj Amora i Psihe, osjeti čudesan zanos. Opijen nepoznatim mirisom, slikom legende u tom je trenutku osjetio u sebi rađanje ljubavi.
"Jedan uzdah koji s usta k ustima leti u trenu kada se duše spoje, kada srce srcu o ljubavi zbori, a riječ ljubav nemože u ljubav preći." šapnu
Tišina je mirisom grlila zamrla čula. Zrak je bio pun čudesnog sna, trenutak vječnosti i snoviđenja.
Šuteći se gledaju dvije duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve.
Ljubim djelić neba na kojem si ti, svemirsku poljanu u kojoj nema druge zvijezde do tebe.
Ti umnožavaš univerzum, ti širiš prosinačke mirise ljubavi mojim uzdrhatlim srcem.
Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda livadom moje duše, a koža tvoja, ta nježna paučina neba, drhti kao što drhti put zvijezde padalice u ovoj svetoj noći.
Ti si kći beskraja, imaš svijetlosno tijelo nebeske plivačice, jahačice vjetra, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u zvjezdani prah kojim zemlju pretvaraš u cvijetnu livadu u ovoj zimskoj noći.
Osjećam tvoje dodire, nježna milovanja s mirisom mandarina i naranči, dok tvoje oči uzburkavaju valove moje žudnje za tobom.
U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće ja postajem mjesec i skidam ti odoru nepostojanja, ljubim ti usta od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda.
Promatrala ga je sa žudnjom u očima i željom na usnama.
Mirisi došašća i ruža su opijali, u kaminu je pucketala vatra, na stolu su dogorijevale četiri svijeće, a na okna njihovih duša se spustio anđeo ljubavi. Opijeni, vidješe zvijezdu padalicu i ostadoše svjetlom zagljeni u svom mirisnom snu.
Dijana Jelčić... "Umijeće vremena"... 1987- 2007
|
