Čaroija zimskog solsticija...
Sjećanja, kameni grad, grad druida, kalendar svjetlosti. Stijene zaokružuju svjetlost, kriju tajnu nastajanja.
Svjetlost ne poznaje satove, dane, mjesece, godine, ne osjeća stoljeća ni eone, ne osjeća ekvinocije ni solsticije, ona je uvijek tu jer ona je i dan i noć. Prolaznost naših dana i noći nebu, moru i hridinama ne znači ništa, ali svijetlost ima dušu i ona nas grli svojim mekim dlanovima, ona nas brani od tmine duševnih stanja i ona će možda jednoga dana zaustaviti vrijeme.
Prema drevnoj legendi, sve želje i misli u noći zimskog solsticija bit će ispunjene…
U pjesku vremena stope u bojama rađajućeg sunca.
U vrtlogu života dimenzije nepostojeće na koordinatama matematičke etike.
Ljubav oslikana biverzumom trajanja.
Ozrcaljena osmica, alef, simbol beskonanačnost, dvokružje se ogleda u sjaju sanjajućeg sunca.
Polarnost utkana u vrtloženje sna oko ekvatora jave sjedinjuje dva neba u svod našeg trajanja pod zvjezdama.
Kada nasmiješeni nebeski skitnica prospe svoje srebrene dlanove na pučinu oceana tada se uzburkaju dubine.
U akvatoriju tišine se odmaramo od dnevih koraka.
Nebo se naginje praskozorju zime. Kao Bachove sonate odzvanjaju obilježja svijetla, sklad prostora i vremena, harmonija suprotnosti, žudnja za otkrivanjem nove ljepote.
Noćas zimski suncostaj pretače jučer u sutra. Sjene prošlosti nestaju u osmijesima sunca.
U središtu dvokružja fontana svjetlosti.
Izvor je u nama, ta vječno tražena vrulja ljepote se ugnjezdila u zrnu srca.
Svjesni slavimo porađanje njenog izranjanja na dlan našeg vremena.
Dijana Jelčić
|
