Ako želiš znati i osjećati... čitaj...
U tišini trenutačnog nedogađanja ove jeseni smo na terasi kafića susreli prijatelja...
prisjetili smo se divnog događaja... promocje knjige Zdravka Zime...
“Dnevnici se pišu da bi se razgolićivalo svoje ja. No, kod Zime nema ništa od toga, on ima jedan vrlo samozatajan, nenametljiv odnos prema vlastitom ‘ja’, kao da je na neki način s njime sklopio pakt o neutralnosti. On tu ne zapada u narcizam; Zimi je njegovo ‘ja’ manje interesantno nego ono što ga okružuje”, rekao je recenzor knjige Dražen Katunarić.
danas uspoređujem sjećanja na promociju i zbilju... Zdravkov doživljaj one i moj osjećaj ove godine...
Događa se isto kao i onda... Čitam i osjećam svitanje nove spoznaje. Otkrivam koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati.
Osjećam poduku u ljubavi spram književnosti u kojoj misli postaju eliksir samospoznaji, most ka fenomenologiji percepcije. Uranjam u jedinstvenost Zdravkovog književnog senzibiliteta. Vizualiziram prohujalo vrijeme i susret sa skribomanom i mitomanom svakodnevice.
Osluškujem moćnog šaptača, mog elitnog sugovornika. Vodim misaoni dijalog sa piscem. Iluzija, snagom autorova uma, postaje moć sadašnjeg trenutka.
Tu susrećem sebe rascijepljenu na san i zbilju. Skupljam dojmove i prepoznajem svoje trojstvo, tri lica iste duše u konačnosti fizičkog tijela.
Jesam li skriboman? ... pitam pisca sjećajuć se njegove knjige... Dnevnik jednog skribomana... 2015..
Svakodnevno pisanje je trening mozga. Vrijeme trajna fascinacija... odgovara Zima.
Dnevnici se ostvaruju djelovanjem paralenih razina svijesti... Metafora trojstva izranja iz pepela i postaje poetski cvijet svijesti. Kao lovac u labirintu novih spoznaja pokušavam poetski svijet rastočiti u mehanizme svagdašnjih navika i zbilju doživjeti u novom svjetlu. Vidim umnožavanje stihova. Hvatam ih i poklanjam prosjaku u katedrali uma, mom vječnm neznanju.
Slogan ove godine u odlasku je... ako želiš znati i osjećati... čitaj...
Estetski užitak čitanja Zdravkovih knjiga je nezamjenjiv, traje ritmom vremena,
budi usnule trenutke, dočarava moć napisanog, oplemenjuje svijest i na koncu usrećuje...
divan je to osjećaj... dobro je što postoje susreti s prijateljem, sjećanja i dnevnici prohujalih godina...
Dijana Ječić
|
