U sobi djetinjstva...
Pas zime gricka moj osmijeh. Bio je na mostu. Ja sam bila gola i nosila sam šešir sa cvijećem i vukla sam svoje truplo takodjer golo i sa šeširom od suhog lišća. Imala sam mnogo ljubavi - rekla sam - ali najljepša je bila moja ljubav prema zrcalima.
Alejandra Pizarnik
Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
To zrcalo skriva tajnu trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja.
Prisjećam se, već na početku zrelosti, sam težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika.
A onda se dogodilo u jednom odlutalom danu, izgubljenom u vihoru vremena. Plakala sam i nebo je plakalo sa mnom. Odlazila sam iz doline djetinjstva. Sakrila sam tugu u torbu beskućnika i krenula ka plavim daljinama.
U gradu jakih vjetrova stajah na mostu i promatrah rijeku nevraćanku. Osluhnuh elegiju kapi. U labirintu svijesti je odzvanjao requiem nepostojećoj ljubavi.
Konačno sam bila slobodna. Osjetih otpadanje utega krivnje, pucanje lanca kojim sam se sidrila u uspomeni. Prošlost je spustila zavjesu na sceni zbilje. Kraj predstave u kojoj nije bilo ni pobjednika ni gubitnika.
U sobi djetinjstva se zaustavih pred velikim kristalnim ogledalom. Ono je čuvalo mladalačke tajne. Osmjehnuh se onoj drugoj meni, onoj koja je čekala moje buđenje iz vremena kojeg nije ni bilo.
Sigurna sam, ovo osjećanje osjećaja je buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje.
Dijana Jelčić
|
