Povratak...
"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja.."
Pitagora učenicima svojim.
Koliko se svjetova krije u beskraju,
koliko je raznih sudbina utkano
u trenutak,
koliko je života isprepleteno
u mom ?
Na raskrižju povijesti korak u budućnost.
Jesmo li svjesni obećanja vremena?
Ili kao lica Leon Bloyove novele
slijedimo metafore
netalasanja.
Hoćemo li stići u Carcassone,
pronaći Zamak, ostvariti Zenonovu
polovicu puta?
Sinopsis života je imitacija
kvantnog skoka,
ništa nije dokazivo,
a sve moguće.
Postojanje i tu i tamo,
u svemiru, u sazvježđima,
u poeziji prostora.
Ulovljena u mreži vremena,
osuđena na besmrtnost
duša,
u promjenjivosti svijeta,
ostaje uvijek ista,
ostaje vjerna iskonu.
Ostaje li?
Dijana Jelčić
|
