Samovanje u dvoje...
Samovala sam ne ćuteći nježnost carstva koje me grlilo tišinom. To je bilo tugovanje mene čovjeka koji se utapao u žudnjama za nečim nedohvatnim što se krilo u magličastim daljinama zaborava. Istinu osjećah tek na trgovima cvijeća i ptica. Tu sam susretala siluete prohujalog vremena i slušala šapate davno ispisane poezije.
A onda osjetih samoću kao milovanje. Uronih u igru kradljivosti i samotnosti duše. Titrala je u bezdanu neznanja, u samosažaljivim jecajima praznine. Sjenka samotnosti je na vjertometrini sudbine molila oproštaj za grijehe kojima je trovala izvor ljubavi.
Osluhnuh zov tišine, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi.
Bila je to rapsodija boja... mojih... dogodili su se purpurni sutoni i modra svitanja,
dogodili smo se mi...
Danas samujemo u dvoje... u dvoje se lakše sanja...
u ovoj samotnosti lutamo davno napisanim...
jednog davnoga ljeta, našeg naglog ljeta...1987.
njemu za rođendan, napisah ovu pjesmu ..
danas mi se čini aktualnijom nego onda...
U kutku svemira, u bumbaku svjetla,
osmoga dana, osmoga mjeseca
u sazviježđu „lava“ se rodio pjesnik.
Kriju li zvijezde tajnu postanka?
Iskričava svjetlost tihuje odgovor.
Može li se razumjeti govor zvijezda?
Postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?
U kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?
Dotakne li nas uopće?
Tajna Svemira, život utkan u poeziju vremena,
u trenutak, u titraj oka, u ovo malo ništa
u kojem se ogleda delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja, trojstvo ljepote,
i smrt, naše sužanjstvo vječnosti.
Lelek sebra, moć kmetovanja
nečem nepoznatom,
nedohvatnom,
nestvarnom.
Tihuju zvijezde,
zrcale našu
nedjeljivost
od kozma.
Dijana Jelčić …
|
