Radost nebeska...
Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi videći obalu Itake
zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
J. L. Borges
Odraz istog, nepostojanog Heraklita
sve teće, ta rijeka uvijek nova,
a na delti snova meke ruke
mjesečine rasuše vlati
kose zlaćanoga sjaja,
a nebesko glazbalo
treperi poezijom
oceana.
Nad otokom tanak pojas oblaka.
U radosti širine se nazire kugla,
savršenstvo božje geometrije.
Nebo se igra, objavljuje
budnu snovitosti.
More pjeva odu jutrenju,
u krošnji bora tišina.
Od ljepote svitanja
zanijemili cvrčci.
Dan se pređom umilnih zraka
slijeva u svijest. Iz stigme prošloga,
sličan amfori punoj suza izrasta ljiljan.
U oknima vode moć, marijansko znamenje
Tvoj glas pijeni tišinu,
stara pjesma ubija strahove,
donosi radost nebesku…
Dijana Jelčić
|
