Dan tišine...
Zvonik Petrove crkve odzvanja večernicu. Dan tišine i prisilnog nedogađanja se kotrlja kraju. Jutros zapaljene svijeće dogorjevaju. Ugasili smo TV, ali gas modratora titra u zraku. Pandemija ždere nemilosrdno.
U tvom pogledu naslućujem nadolazeći uragan koji ruši neizvjesnost, geometriju nemoći, arhitekturu apsurda. Šutimo, gledamo u daljinu, vidimo ono izvan pogleda, tek odsanjano dolazeće, iskra još neviđenog krajolika, pejsaž neoslikan na zemljovidu, panorama zaobljenog prostora, dimenzija boljeg vremena.
Živimo neopisivost postojanja, neizgovorivost događanja. Šutnja neumanjuje ljepotu doživljaja. Srce mijenja ritam, zaboravlja pokoji odkucaj. Pričinja mi se i zemlja se brže okreće, ubrzava tijek trajanja, mijenja oblik bivstvovanja.
otvorih škrinju neprocijenivih vrijednosti... pronadjoh moje prvo pismo tebi
"Koliko puteva još moramo proći do poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog susreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom.
U zemlji runolista će uskoro biti jesen.
Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali susresti.
Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
samo ja"
Dijana Jelčić
|
