Noćna straža...
jedna iz arhive... davni titraji... on u Amsterdamu... ja u Zürichu...
mjesečevo srebro premosnica... zvjezdani prah mreža sna...
oživjela iluzija...noćna straža... sjetih se stiha pjesme...
Kad mjesec izlazi, zvona nestaju,
a javljaju se staze neprohodne.
Kad mjesec izlazi, more prekriva zemlju,
a srce se osjeća otok u beskraju....
Federico García Lorca
Noć je bila puna mjesečeva sjaja. Smiješio se svemirski lutalica. Stazu sna kitio laticama nebeskog cvijeća.
Odlazim, šaputao je srebrenkasom sonatom, odlazim polako zavaravajući ocean, poigravam se kapljicama te čudesne vode, budim usnule Sirene, dozivam stražare na vratima njegovih dubina, dokazujem njemu, tebi i svijetu... samo mijena stalna je.
Uzavrela tišina je budila dušu, pozivala na slavlje osjećanja osjećaja.
Koračala sam mliječnim putem ka dalekom gradu u kojem si ti snivao. Čudesna predstava svjetlosti se odigravala na sceni trenutka. Zrcaljenje želje u beskraju ljubičastog sna, fatamorgana na zaslonu zbilje.
Vidjeh polje tulipana i kanale koji se slijevaju u lagunu žudnje. Bio si tu i tamo, bio si na obroncima sna i obzorju jave, bio si u vrevi Rembrantova grada i tišini moga pogleda.
Zaustavih dah da ne probudim svijest, da ne nestane iluzija sa pozornice tog sretnog titraja oka. Naslutih laterne staroga grada i izloge iza kojih se kriju neostvareni snovi osamljenih duša, osjetih miris oceana, osluhnuh pjesmu Sirena i zov čuvara njegovih dubina, vidjeh tebe pred slikom "Noćna straža".
Trenutak iluzije je trajao...
utonuh u sretan san.
Dijana Jelčić
|
