Svanuće...
Svanulo je prvolistopadsko jutro… načeo se mjesec u kojem sam rođena… u kojem promovirah zbirku...
Nestvarno stvarni..
pozdravlja me suncem… na azuru neba blješti mladi dan… ispred prozora se događa divna predstava jutrenja… grad se budi i ja s njim… ti pjevušiš pjesmu kojom obznanjuješ kraj poezije noći…
Zaustavljam misao u one moguće tri sekunde istinskog vremena… u trenutak sreće… zavoli dan u kojem se budiš… davni stih priziva u spoznaju ove rađajuće ljepote… ispijam nektar iz kaleža života… jesen mi daruje plodove odsanjanih ljeta… pregršt mirišljavih sjećanja i moć sadašnjeg trenutka…
Čitam Enesov osvrt na zbirku "Nestvarno stvarni"... zadnji pasus otkiva moć poezije...
Poezija je zaista moćna u svojoj ljepoti. Ona vedri duh i onome koji je stvara i onome koji je čita. Trenuci provedeni u takvoj poeziji postaju neprolazni. Postaju životni i svijetli. Postaju, u stvari, nestvarno stvarni.
A što je naš ljudski život drugo, doli sjena takvih trenutaka?
Enes Kišević
Na hridi vjekuje hram,
sunčanik objavljuje
zoru.
Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetla traje,
neumorno.
Zvuk dolazi niotkuda,
iz pjeska, možda
iz tišine.
Širi se, šumi,
suzvučje mora i tišine
omamljuje.
Njedri se vječnost,
iz sedefa izranja
vizija lijepe nagosti,
muk svjetlosti
i tvoj glas.
Da, poezija je vatra u venama i voda na dlanovima, pali želje i gasi strahove.
Odmara tišinom, pleše ritmom svitanja, zenita i sutona,
blaga je moćnica u ljudskim životima.
Dijana Jelčić
|
