Budim se...
U dubini srca odzvanja opsjenarska tišina…planet se vrti u paučinastom tkivu prošlog i dolazečeg vremena… dok nanosekunde otkucavaju protočnost vječnosti pokušavam brojati okretaje svijesti… u kovitlacu nepostojeće praznine drhturi muk…u šumovima klijetki naslućujem obris glasa koji me poziva na bdijenje u svijetu snovitih nadanja… silueta opsjenara se ogleda kao ikona na zidu hrama nutrine… ispisuje rune na stijenkama vjerovanja… prapismom obznanjuje pismo budućnosti… Događa se susret svjetova… ti i ja u sjećanjima univerzuma… svi prohujali životi utkani u tajanstveni kod genoma… bezbroj sudbinskih puteva utkanih na dlanu trenutka… Sanjala sam konjanika na cesti ka Cordobi, polja daleke Andaluzije, puteve pitanja i staze odgovora. Bila je to kušnja budnosti, bjeg u osamu, sagorijevanje u samoći. Hoću li stići u dolinu zelene rijeke? U svjesti bezglasje, misaoni muk, srce zaboravlja otkucaj, ćutim iskušenje vremena. U romoru rijeke himna dolasku, stilizirao si stih Carla Sandberga "Ničega nema u ovom trenu osim tvoga lica, ničega nema ovdje do tvojih boje meda očiju" Dijana Jelčić... |