Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog nekih okrutnosti svijeta, budim se u ovom svitanju drukčija i nova.
Budim se i otvaram oči tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo zajedno izaći među koplja sunčeve svjetlosti, hrabro koračati pijeskom vremena u svakom zrncu zrcaliti samo ljubav.
U dubini srca odzvanja opsjenarska tišina…planet se vrti u paučinastom tkivu prošlog i dolazečeg vremena… dok nanosekunde otkucavaju protočnost vječnosti pokušavam brojati okretaje svijesti… u kovitlacu nepostojeće praznine drhturi muk…u šumovima klijetki naslućujem obris glasa koji me poziva na bdijenje u svijetu snovitih nadanja… silueta opsjenara se ogleda kao ikona na zidu hrama nutrine… ispisuje rune na stijenkama vjerovanja… prapismom obznanjuje pismo budućnosti…
Događa se susret svjetova… ti i ja u sjećanjima univerzuma… svi prohujali životi utkani u tajanstveni kod genoma… bezbroj sudbinskih puteva utkanih na dlanu trenutka…
Sanjala sam konjanika na cesti ka Cordobi, polja daleke Andaluzije, puteve pitanja i staze odgovora.
Bila je to kušnja budnosti, bjeg u osamu, sagorijevanje u samoći.
Hoću li stići u dolinu zelene rijeke?
U svjesti bezglasje, misaoni muk, srce zaboravlja otkucaj, ćutim iskušenje vremena. U romoru rijeke himna dolasku,
stilizirao si stih Carla Sandberga
"Ničega nema u ovom trenu osim tvoga lica,
ničega nema ovdje do tvojih boje meda očiju"
