Da je život sjen i san...
Kolovoz 1987. Na Lovrijencu premijera…
„Čemu divljenje i čuđenje? Zar ne vidite sasvim jasno da je san bio moj učitelj i da još uvijek, evo, strepim da ću se opet probuditi i opet doći u tamnicu? Pa kad i ne bi bilo tako, samo sanjati već je dosta, jer sanjajući spoznao sam da svaka sreća čovjekova nestaje kao pusti snovi...
Calderon de la Barca… život je san…“
osjetih bljesak istine… pusti snovi?...
Sjećanje na poleglu travu, razrušen hram i nestajuću vodu.
Lepeza vjetra u krošnji žalosne vrbe, tužaljka harfe i silueta majke s djetetom.
Neopoziv bjeg iz sužanjstva sjećanja, iz tisućljeća zgusnutih u jecaj vremena.
Voljela sam ples sudbine.
Hrabrost?
Besciljna igra izvan zagrljaja svjetla i tmine, u prostoru trajanja.
Tražila sam te u naborima sunca, u tužaljki vjetra, u strunama harfe,
u znakovlju babilonskog ropstva, u raspuknuću mora.
Osluškivah jeku odsanjanih snova, zvuke umirućih izazova
začuh šapate Venere i Jupitera, i zvuke sidrenja u luci postojanja.
Mars je podigao mač, šapnuo si riječi smirenja,
stih tvoje davno napisane pjesme,
o gdje si sada lijepi svijete.
zar osta samo sjen i san...
da, život je sjen i san...
ne, nesmijem dozvoliti rasplinuće sna… neću više zakoraćiti u osobnu tamnicu… neka san traje…
Camus je rekao … voljeti nekoga znaći željeti ostariti s njim…
poželjeh i te noći, negdje pred svitanje, napisah…
Polako, iz zlata sunoćja, izranja Luna.
Nad bezdanom noći, nebom razasuta
srebrena kosa.
U očima san, učitelj. Misao se slijeva u istinu.
Ne dozvoli bezdanu uzvraćanje pogleda.
Na žrtveniku duše lumin sjećanja,
drevan stih, život je sjen i san.
Na sceni trenutka proročanstvo u zvjezdama,
nad Lovrijencom ljetna noć i mjesečina
do svitanja.
Elan vital se slijeva u konačnost tijela,
oblikuje ga u obris neumiruće duše…
lutam nesiskustvenim stazama…
u jednoznačnosti bitka i vremena otkrivam tajnu svjetlosne dimenzije,
ti i ja na horizontu dolazećeg vremena, na dverima nedohvatne budućnosti,
u zaobljenosti imaginacije postajemo nedjeljiva cjelina.
Iznenada vidim svijet tvojim pogledom…
ti mi potvrđuješ osjećaj… vidiš sebe mojim očima…
Jutrom odlazi Luna, na nebu tek njen sjen,
u tvojim očima san.
Oko nas i u nama život.
Dijana Jelčić…
|
