Na vratima vremena...
Trenutak, carstvo boga Kairosa. Sretan trenutak, vječnost zgusnuta u tridesetak sekundi, u jedini stvarni djelić vremena. . Živim trenutak kao da sljedeći neće doći. Ispred mene svijet tek naslućenih mogućnosti. Iza mene sjećanja, ti mostovi pod kojima se sretna budim. Poezija uspomena daruje snovitost zbilji. Divan je san besanog bdijenja. Slika prvih zagrljaja zaustavljena u onom dijelu osjećajnog režnja u koji dolaze svi, a ostaju samo cijelim bićem preživljeni trenuci. Vidim nas onakve kakvi smo onda bili. Nismo se puno promijenili. Na licima nosimo godine kao znakovlje sreće. Sudbina nam je bila naklonjena.
Osmijeh neba se zrcali u tvojim očima, izgovaram zanesena.
Beskonačnost se ogleda u tvom pogledu, šapatom sunčev sjaj pretvaraš u miris žudnje.
Zvono s crkvenog zvonika prelama dan, sjećaš li se prašnjavog perona i pitanja, odakle dolazi voda.
Tražeći znakovlje želja zalutao sam u raszvjetani perivoj tvog bića, priznaješ mi ljubav.
Izgubila sam se u poeziji tvoga beskraja.
Zašutjeli smo. Zaustavilo se vrijeme. Vidjela sam svoje lice u tvojim učima. Bljesnula je odsanjana budućnost.
Nasmiješio si se.
Bio je to trenutak buđenja na vratima našeg vremena, buđenja u davno odsanjanom snu.
Darovao si mi ključ tvoga svemira. U odaji ogleda i odjeka vidjeh lice dječaka, začuh glas iz davnina.
Osjećajući sebe osjetit ćeš i njega.
Dijana Jelčić
|
