Noć bdijenja...
Nad gradom, kao azurni veo,
lebde dlanovi neba.
Danje plavetnilo se slijeva u crnilo noći.
Riječi izgovarane na obzoru sutona
se preobražavaju u jato nevidljivih ptica,
slijeću u sluh, prodiru u svijest, imajuć drukčije značenje.
Na baldahinu noći bdije srebrna Luna.
Srebro se prelama u sjećanja, u traganje za smislom, pojmovnik sreće, imenik ljubavi,
krik utrobe svemira, drhtaj kaosa, jecaj umiruće školjke, geometriju nikada napisane poeme
o pustolovima na obzoru modre tišine.
Oživljavam mitske metafore, utjelovljujem ih u traganje za zlatnim runom,
za svetim Gralom, za izvorištem ljubavi.
Je li moguće u štivo pretočiti sjećanje srca, njime ozrcaliti dušu, čuti glazbu Pitagorinih sfera?
Kako dokazati neraskidivu vezu između čovjeka i Svemira?
Kako protumačiti Michelangelovu sliku?
Naslućujem smisao fikcija, mojih sunovrata u mistiku i drevne mudrosti.
Iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, sve je u nastajanju.
Ideja nije u vremenu, jer vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo.
Bilo bi malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.
Imalo bi odredjene granice, ali vremenskih granica nema.
Stvaran je tek trenutak, ta moćna vrata vremena.
Iza njih se prostire svijet nepromjenjivosti,
a ispred se širi svijet stalno nastajućeg.
U pijesku vremena, muk pjene, nečujne sintakse čuju samo anđeli.
Na zaslonu pamćenja vjekuje nježna čarolija, živi jedna nenapisana pjesma.
Iscrtana znatiželjom i čuđenjem, utihom vječnosti.
To je trag istine u meni. Objašnjava kako se osjećao Niels Bohr, kada se u njemu počela zrcaliti
slika multidimenzionalnog svijeta,
"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio:
"Sada sam razumio!"
Što li je to otac kvantne mehanike razumio?
Dijana Jelčić
Vrata vremena
|
