Zelena i smjerna...
Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
Luis Borhes.
LJUBAV je poput Itake… titrava od zelene vječnosti… ne od čudesa… ljubav je ponizna u svojoj uzvišenosti… kao žubor zelene rijeke koja prolazi i ostaje… kao misao istog i promjenjivog Heraklita, uvijek ista i uvijek drugačija… Panta rei, šum nadanja, zvuk želja, romor sanja… Sve naše teče i slijeva se u nevraćanku… a ona tihuje prividima, romori mislima, šapuće osjećanjima… razlijeva se u deltu… nestaje u nebeskom oceanu… zatvara krug neba i zemlje… vječnosti i trenutka…
Itaka zelena i smjerna otrgnuta iz legende utkana u pamćenje… u sjećanja na drevna lutanja…
Mi još uvijek lutamo… učimo osjećati osjećanje ljubavi… naslućujemo njenu postojanost i njenu promjenjivost… njenu svojeglavost i njenu blagost… istančanost njene tankočulnosti… i uzavrelost njenog bitka… njenu srž…
Postajem moderni Odisej i plovim beskrajem uma... zelenom rijekom...i oceanom sna...
U galeriji pamćenja se smjenjuju eoni… uranjam u carstvo početka prije početka… tu vjekuje Sofija, vladarica svjetlosti, cesarica naših sudbina, sutkinja našim dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja.
U Sloterdijkovoj knjizi... Weltrevolution der Seele... pročitah priču o rođenju Svjetlosti.
Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.
Ostvarivši zagrljaj duše i matrije, sjedinjenje vjerovanja i mudrosti, dvojstvo, korijen svim svjetskim vjenčanjima… svetlost postade ljubav i njeno trajanje… i padom iz vječnosti, vidljivim tragom i fontanom svijesti stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Svjetlost je matriks postojanja, tvorba u kojoj počiva sakrament života… ljubavno sjeme… ognjilo bitka…
Estetika trenutka u kojem osjetih da tijelo nije čvrsta materija, postade smisao i snaga sna koji do tada zaboravljah… simfonija beskraja koju ne slušah… bio je to trenutak sreće, trenutak povratka u dolinu rijeke zelene i smjerne…
zaplakah od sreće...
Dijana Jelčić
|
