Zaštitnica...
Svjedočanstvo o čudu zapisao je poznati hrvatski povjesničar Adam Baltazar Krčelić:
Zagreb su zadesili krupniji požari. Prvi 31. svibnja 1731., koji je uništio veliki dio Gornjeg grada i Kaptola. (…) Kod tog požara dogodio se spomena vrijedan događaj: posred plamena ostala je neoštećena slika blažene djevice Marije, koja se sada, zaslugom pobožne udovice nekog Modlara, štuje pod svodom gradskih vrata. Ta je slika stajala poviše Gradskih vrata. Posred plamena, čak iz pepela, pošto je potpuno izgorio okvir, nađena je čitava i neoštećena te je trećeg dana izvučena iz pepela.
Građani su uskoro počeli štovati Majku Božju i moliti ju za pomoć i zaštitu. Na 260. obljetnicu požara, 31. svibnja 1991. godine, kardinal Franjo Kuharić je Majku Božju od Kamenitih vrata proglasio zaštitnicom grada Zagreba. Majka Božja u srcu je mnogih Zagrepčana. Pred njezinim oltarom zastaju, mole se i pale svijeće, a od 1999. godine dan svojeg grada slave na svetkovinu njegove zaštitnice.
Izronili smo iz noći u posljednje svibanjsko jutro… u mirišljavo svitanje dana grada… u genomu trenutka titra znakovalje rodoslovlja… ponavljajuća ljepota utkana u koloplet riječi kojima darujemo novo znakovlje…
U svitanjskom nebu se njiše sramežljivo Sunce… zlatna hostija neuništivog vjerovanja u ljubav… izlazimo pod koplja dnevne svjetlosti… suze neba čiste eterično carstvo našeg bivstvovanja… naslućujemo omamaljujuću aromu dolazečeg godišnjeg doba… izranjajuću snagu toplog zlata...
Ćutim neopisivost trenutka. Punina prostora se ogleda u viziji daleke galaksije. Privid trinaestog eona lebdi nad ponorom vječnosti.
Vidim ples anđela, vrtlog svjetla na svilenoj stazi svjesnosti. Vjerovanje me odnosi na početak priče. Vjesnici neba žive u maštarijama, oživljavaju metaforama sreće. U bojanki žudnji vidim nepostojeće boje. Sunčana zraka se igra sa mojim osjetilom. Iza spuštenih trepavica, u odaji ogleda, u kaleidoskopu svijesti se bjelina prelama u neizračunjive duljine. U bumbaku nutarnjeg neba se događa refleksija umanjena do mikrokozmičkih fikcija, do još uvijek nedosanjanih istina.
Osjećam protok trenutaka, nezaustavljivost misli i nepostojanost točke prividnog mira.
U režnju pamćenja iskri slka mene djeteta na oltaru majke božje od kamenitih vrata. rekoše mi... ona ispunja želje... poželi nešto u sebi... stajala sam dugo u tišini svetišta... nisam semogla dosjetiti želje... bila sam sretno dijete...
Zidna ura me otkucajima klatna vraća u stvarnost. Otvaram prozor. Udišem svježinu svitanja. Žamor objavljuje novi početak.
Vidim vrijeme i tebe iza vremena
Danas je dobar dan,
dan ritma srca,
poljubaca.
i blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice grada.
Danas ću zapaliti svijeću na gospinom oltaru i poželjeti... a želja mora ostati moja tajna...
Dijana Jelčić
|
