Poezija sunoćja...
Poezija sunoćavanja... na zapadnm nebu iznad terase konobe... Kod Guste.... igra sunca i sunčića
Nerazumno je tvrditi da oči ne vide vidljivo... lažna je tvrdnja da oči vide titraje nevidljivih svemirskih struna... da pogled uranja u puls duše i broji otkucaje njenog bila... neuvjerljivo je pisati o hipnotiziranju ljepote ovoga ovdje I ovoga sada... sjećam se vremena kada sam takvim pričama zavaravala samu sebe... kada sam u samotnim sutonima žudila za nadnaravnom stvarnosti... pokušavala isključiti snagu uma... odlutati bezmisaona u Pitagorijanske sfere... osluškivati muziku nebesa... dotaknuti nedodirljiv sjaj zlatne hostije... nestati u ljepoti sunoćavanja... opipati titraje prelamanja dana u noć...
sinoć se sjetih tog uzaludnog mahnitanja na granici sna I zbilje... oćutih otkucaje života... Nad ljubičastim beskrajem nevidljiva moćnica, veza beskonačnosti i konačnosti, svjedočanstvo prve i posljednje istine.
Kotrljala se iskričava zbilja, plamtilo vrijeme, obećanje dolazećih sutona i svitanja, u rasponu između njih život.
Zahvalna sam prvoj i posljednjoj istini,
početku priče bez kraja, labirintu odsanjanih iluzija,
svemiru uzroka i posljedica, izgovorenim predanjima,
ispisanim mudrostima, utopijama, epovima, pričama i poeziji.
U krošnji vječnosti titraju krila sutona.
Kao trag pjesme na dlanu večeri,
grad i miris kasnog proljeća.
Volim pomake u zbilji, u iskri budnosti
povijest prohujalih sunoćja,
svjedočanstvo vremena.
Noć guta naše tajne, odnosi ih u dubinu,
u dimenziju nepostojeću na koordinatama prostora,
slijeva ih u pjesak i pjenu, skriva u bisernicu.
Jednoga dana će, Erato kao glasnica
izroniti na žalu dalekog oceana
i pričati priču o nama, sanjarima vremena.
Sjedili smo sinoć na terasi kafića u Martićevoj... pred Booksom utihnuo žamor... slušali smo kazivanje poezije...u zraku miris ruža.. bljesak vizije početka... i vizija naše još uvijek nedovršene priče...
Dijana Jelčić
|
